Fred & Ginger

Ovi kišni dani nikako da prestanu,a za svega par dana i službeno počinje ljeto...Sramota :) Mda..Nego,gdje li smo ono stali prošli put? A,da..

Htjela bih se još jednom vratiti na početak,na prvi film koji je označio početak jedne nove filmske ere,Let za Rio. Znam da sam već pisala o njemu,a i isječak koji imam u planu je već viđen (sad ću biti ko RTL i vršiti torturu reprizama;). Ma ne,ovo jedini put da ponavljam video,čisto poradi naglašavnja teksta kojeg sam prije izostavila. Let za Rio je,kako što spomenuh,film koji bi danas bio jedva vrijedan spomena,zaplet s ljubavnim trokutom između tri glavna lika je toliko slab,da nije ni čudo što su Fred i Ginger (igrači broj četri i pet;),jednostavno ukrali show. Gledajući film,čovjeka doista nije briga hoće li glavna glumica izabrati vođu benda ili lika za kojeg je zaručena;sve je previše namješteno,i samo čekamo kada će se Ginger i Fred ponovno pojaviti.  Njihove malene epizode su puno zabavnije od glavnog zapleta,iako ih ima svega nekoliko,s dugim razmacima između,i iako ne dosežu standard koji su Fred i Ginger postavili u svojim kasnijim filmovima,ali treba znati da Let za Rio nije bio pisan za njih ni s njihovim talentom na umu.

Moglo bi se reći da Let za Rio pati od moderno-film-itisa: zaplet je žrtvovan u svrhu specijalnih efekata koji uključuju pozadinsku projekciju snimki Ria de Janeira i avijacijski cirkus na kraju. I kako to obično biva s filmovima ovisnima o specijalnim efektima,i ovaj je ostario prilično loše. Iako je naslovna pjesma Flying Down to Rio trebala biti hit,zajedno sa zborom djevojaka koje plešu na krilima aviona,veliki plesni duet Freda i Ginger 'Carioca',odnio je nominaciju za najbolju pjesmu, i RKO je shvatio kakav rudnik zlata ima u rukama.

'Carioca' je možda najerotičnija plesna točka koja se može vidjeti u filmovima iz tog perioda. Posebna po čelo-o-čelo položaju,postala je najveći hit ples u Americi nakon što je film pušten. I kao što Ginger i Fred komentiraju gledajući domaće Brazilce kako plešu (prije nego što i sami probaju):

Ginger:  U čemu je taj štos s čelom?

Fred:  Mentalna telepatija.

Ginger: Ja već odavde vidim što misle.

Nadam da ste uživali,meni je uvijek zabavno;))

Na gornjoj slici ^ je Fred s Hermesom Panom (prilično sam sigurna da je 'plan' na ploči nasumična škrabarija;)), prijateljem i koreografom uz pomoć kojeg je koreografirao sve svoje plesne točke i uglavnom ga nije zanimalo mišljenje ostalih,jer kako Fred kaže 'Kada radim na svojoj koreografiji,nisam uvijek otvoren za prijedloge i mišljenja izvana. Vjerujem da,ako imate nešto na umu za stvaranje nečeg poput novog plesa,sekvence ili efekta,sasvim sigurno ćete naići na nepreciznu kritiku i štetne rezultate ako idete uokolo tražeći mišljenja. ' Ima dobru ponatu,složit ćete se. A svaki umjetnik će se morati složiti s jednim,od mojih najdražih Fredovih citata,'Ono što je doista opasan pristup je 'stvorimo nešto umjetničko' stav. Znam da se umjetnost samo dogodi.' Inače,primjetit ćete da Fred uvijek,ali baš uvijek,drži srednja dva prsta na rukama savijena prema unutra,i to stoga što je bio uvjeren da su neobično dugački i da bi ispruženi djelovali čudno. Ah,ti umjetnici..:)

I tako,s prvog filma,skočit ćemo ravno na njihov predzadnji film,zadnji u sljedećih deset godina. Priča o Vernonu i Irene Castle je njihov najozbiljniji zajednički uradak,prvenstveno stoga što je biografski. Kao što i sam naslov kaže,radi se o Vernonu i Irene Castle,jednom od najslavnijih dvoranskih plesača 1910-tih. Film na mnogo načina odstupa od standardnog Fred-i-Ginger filma; iako ima podosta plesa u njemu,pošto je to biografija,ples nije onaj glumaca (Freda i Ginger),već njihovih likova. Iako se film jako trudi ilustrirati koliko su inovativni bili plesni koraci Castleovih u njihovo doba,jednostavno nisu uzbudljivi kao standard kojeg su Ginger i Fred postavili do ovog filma. Sljedeće veliko odstupanje od norme je to što Castleovi nisu komedija,već romansa.Čak i u plesovim dominira ljubavna priča,nema komičnih veselih step plesova. Iako to nije nužno i loše,stavlja veliki pritisak na Fredovu izvedbu kao uvjerljivog romantičnog glavnog glumca. Fred je kao glumac uvijek najbolje zavodio plesom,a ne glumom,a u Castleovima je ples više izraz ljubavi nego li osnova za njezin razvoj.

I posljednje,Castleovi nemaju happy-end. Kao što je publika tog vremena bila svjesna,Vernon Castle je poginuo u avionskoj nesreći 1918te,i nijedan film o poznatom paru ne bi mogao tek prijeći preko toga. Iako film pokušava pobuditi pozitivan osjećaj o ljubavi koja nadilazi smrt,ne može nadvladati činjenicu da priča ima tragičan kraj. Kao rezultat,Castleovima nedostaje ono bezbrižno,eskapističko raspoloženje ranijih filmova. Film je dobar podsjetnik na to kako je plesanje izgledalo prije Freda i Ginger,a i daje im priliku da demonstriraju širi dramski spektar od onog kojeg su njihovi filmovi obično zahtijevali.

Pogledajte isječak iz filma,divan valcer...Uživajte :) 

Za kraj vas pozivam na ples uz pjesmu Shall We Dance iz istoimenog filma;) Grlim vas svih,uživajte u posljednjih par dana ovog kišovitog proljeća :)